HURR U U EMISIJI POTRAGA RTL TELEVIZIJE – TEMA OTUĐENJE

Facebooktwitter

” U emisiji Potraga RTL televizije posvećenoj temi otuđenja, razvodima i djeci kao žrtvama bivših supružnika novinarka Marijana Čikić razgovarala je s roditeljima te bakom i djedom koji ne viđaju ili neko vrijeme nisu mogli viđati svoju djecu odnosno unuka, te s Asenkom Kramer, predsjednicom Udruge Dijete-razvod i Melitom Požgaj, tajnicom Hrvatske druge za ravnopravno roditeljstvo, a stručna sugovornica bila je psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić. Prilog dug 15 minuta emitiran je 26. listopada 2020. godine, a ovdje donosimo cijeli tekstualni dio:

Nema suda kojem se nije obratio, no svejedno više od 6 godina nije vidio kćer i danas je za nju potpuni stranac. Otac iz ove priče je samo jedan od roditelja koji su novinarki Marijana Čikić ispričali svoje teške životne sudbine nakon što su se rastali s partnerom i više nisu mogli viđati svoje dijete, ili im je druga strana svako druženje s djetetom pokušala maksimalno zakomplicirati. A rezultat je u pravilu otuđenje djeteta. Situacija u kojoj se ono pod utjecajem jednog roditelja potpuno udalji od drugog. Isti problem imaju i očevi i majke, ali i bake i djedovi.

Mia Roje Đapić: “Otuđenje je stanje u kojem se nađe dijete tako da bi prevladalo jednu neizdrživu anksioznost bivanja između mame i tate. Znači da dijete osjeća da se mora apsolutno pokoravati volji i želji i mišljenju jednog od roditelja po cijenu da odbaci drugog roditelja kako bi zadržalo njegovu ljubav, brigu, pažnju i naklonost.”

I nisu tu uvijek zakinuti samo očevi. Ovoj majci se lani srušio svijet: “Sa mnom je živjela da svoje 13-te godine. I od tada, sad je to već nekih godinu i sitno dana, u stvari živi kod tate.”

Ne sudskom odlukom nego svojom voljom. Majka se morala preseliti van grada pa je otac lako postigao cilj.

Majka: “Kad je došlo do te kupoprodaje, čini mi se da je to viđeno kao dobra prilika da se sada zapravo dijete nagovori na neki način  “Ajde ostani ti kod mene, što ćeš ići izvan grada, to je daleko, nećeš valjda tamo ići u školu, i slično tome.”

Majka nije protiv toga da dijete živi s ocem, ali voljela bi ipak da dijele skrbništvo. Jer ovako dijete postaje sve udaljenije.

“Ne viđam je dva tri tjedna, dijete kaže neće doći ovaj vikend, i to je ono što najviše boli”, kaže ova majka.

Asenka Kramer: “Ono na što se roditelji referiraju i žale je da nemaju ničiju podršku. Nerijetko im čak i članovi njihove obitelji kažu “Kad te dijete odbija, sigurno si nešto krivo napravio”, što se temelji na jednoj krivoj pretpostavci da djeca uvijek znaju najbolje.”

A teško je očekivati da primjerice s tri godine znaju zašto su se mama i tata razveli, i zašto jedno od njih nije više prisutno.

“I tu zapravo počinje priča. Nisam mogao viđati dijete preko tri i pol mjeseca, dok pravno nije stupilo na snagu sudsko rješenje o obaveznim minimalnim kontaktima«, govori jedan otac.

I bio je sretan što je vlastito dijete koje je uspavljivao, kupao, hranio, tada mogao vidjeti makar i pod nadzorom socijalnih radnika, iako mu je posao rad s djecom: “S tuđom djecom ne moram imati nadzor, a sa svojom vlastitom sam morao dvije godine imati.”

Danas više nema nadzora, dobio je onaj neki zakonski maksimum, s kojim nije nimalo sretan:

“Jel’ bi vi bili sretni da viđate svoje dijete svaki drugi vikend i jedan dan u tjednu? Da odrasta da ne znate kako odrasta? Ja bih htio ravnopravnost, ja bih htio biti uključen u sve aspekte života svoga djeteta. Na to nemam pravo zato što sam biološki predodređen da to ne mogu biti.”

Mia Roje Đapić: “Mi to ne moramo zvati otuđenje, ali patološko stapanje djeteta s jednim djetetom u kojem se ponište njegove potrebe, želje, kojim se poništi pola djeteta, jer dijete je genetski pola mama, pola tata, koji roditelj traži dijete da izbriše pola sebe, to je emocionalno zlostavljanje.”

Ovom baki i djedu sin je poginuo prije pet godina. Njihov unuk tada je imao svega godinu dana. I on je sve što im je ostalo od sina:

“Pogibijom sina prestao je kontakt s unukom. Majka to, jednostavno, nije dozvoljavala. Onda smo predali papire u Centar za socijalnu skrb. Dok smo mi uopće stupili u kontakt s djetetom, prošlo je sigurno šest mjeseci, ako ne i više.”

Tada je to bilo pola djetetovog života. Dovoljno da mu postanu stranci:

“Ne može doći dijete s toliko godina i reći “Mrzim babu, mrzim djeda. Ovo nije moja familija” i takve neke stvari.”

Alimentaciju su uredno plaćali, a dijete nisu mogli niti vidjeti. U međuvremenu su se izborili za viđanja, čak i vikend, i tako su se ponovo upoznali:

“Znate vi kad dijete kaže mami “Ja želim ići kod bake i kod djeda”, a onda odgovori “Ne možeš, toliko je po zakonu određeno”. Djetetu od pet, šest godina.”

Mia Roje Đapić: “Splitting je obrambeni mehanizam u kojem dijete doživljava svijet u crno-bijelim terminima, sve ili ništa; kada vam djeca prestanu drugog roditelja zvati mama ili tata, počnu ga zvati imenom, ili u konačnici on ili ona odbace cijelu proširenu obitelj po tom roditelju, kućne ljubimce…”

Njegov sin živi s bakom i djedom, srednja kći s njim, a najmlađa s majkom. Iako bi prema presudi i ona trebala živjeti s njim, to se nije dogodilo:

“Majka joj nije dala niti da nazove tatu, da ga čuje niti da ima s njim nekakav normalni kontakt, a i kada bi imali kontakte vikendom stalno bi nazivala i pokušavala bi to naše vrijeme kontrolirati, narušavati naš mir.”

Njegov je mir odavno narušen:

“Najžalosniji je trenutak kad dijete želi duže ostati. Kad dijete želi ostati još sat vremena, ali se ne usudi. Kad ga pitate zašto, kaže: “Zato što će mama vikati na mene. Vi morate dijete vratiti kao knjigu u knjižnici, na vrijeme. Ako dijete ne vratite na vrijeme, vi platite zakasninu, a zakasnina je, znači, neka vrsta inata drugog roditelja.”

Asenka Kramer: “Recimo nazove mama i kaže “On nije normalan. On bi htio da u ovoj pandemiji viđa dijete svaki drugi tjedan, kao kad nije pandemija”. Onda ja kažem:”Dobro, jel vi viđate svoje dijete svaki dan? Jel idete na posao?” I onda mi spusti slušalicu i kaže: “Vi ste na strani muškaraca!” Ili nazove tata koji kaže: “Ona bi htjela viđati dijete redovito, kao mimo pandemije, a dijete ima nogomet te dane”. A zašto vi ne pristanete na viđanje djeteta neke druge dane, ako ste upisali dijete na nogomet u te dane kada mama ima sudsko rješenje? Onda on kaže: ” Vi ste na strani žena!” I spusti mi slušalicu. I tako to ide.”

“Od početka je bila intencija majke da se jednostavno izmaknem od njih, da nemam kontakt s djecom i evo do početka ove godine je to bila non-stop borba po Centru za svako viđanje.”, govori otac.

A kad se izborio, već je bilo kasno:

“Ove godine su sad veći kikići, sad je došlo u fazu da će oni dolaziti kad oni žele. Ja sam to tako prihvatio. Zadnji put sam ih vidio u devetom mjesecu. Da li ću ih ovaj mjesec vidjeti, ne znam.”

Nije se umorio, nije odustao, ali lakše mu je kad pati samo on:

“Sad da idem protiv njih, zapravo protiv njihove mame opet iznova, onda će oni opet doći u tu borbu između mene i njihove mame… To ne želim. Već šest godina su između nas u toj vatri. Nisam siguran da bi to više bilo korisno. Nije to dobro za njih. Moraš prihvatiti i budeš sretan da su oni živi, zdravi. Veseli su i to je to.”

Mia Roje Đapić: “Neki roditelji to rade svjesno i namjerno, neki to rade nenamjerno pod utjecajem vlastite psihopatologije. Međutim, za dijete je rezultat isti. Ta nam je informacija važna u tretmanu s roditeljem koji otuđuje, ali za dijete je isto.”

Za dijete su to rupe koje ostaju zauvijek.

“Moja priča je počela prije više od 10 godina. Dijete sad ima 13 godina, navršilo je 13 godina u petom mjesecu. Dijete nisam vidio šest i pol godina, ne viđam ga, nemam druženja i susreta s djetetom. Ni sliku ni siluetu nisam vidio od djeteta. Ne znam kako izgleda, ne bih ju više prepoznao. Jednostavno, ne znam gdje je moje dijete i tko je moje dijete uopće, uopće to ne mogu više. Ne mogu prepoznati svoje dijete više.«

Mučni procesi u njegovu slučaju traju i traju, a godine prolaze:

“Ja se i dalje borim, dakle, sad je slučaj na Ustavnom sudu. Pokušavam na Općinskom građanskom sudu dobiti druženje i susrete s djetetom. Do sada u osam mjeseci od kada sam predao, dakle, zahtjev za druženje, odnosno ponovno smo na sudu, nije održano ni pripremno ročište.”

Znači znamo svi koliko su sudovi spori, koliko su centri spori, dogodi se to otuđenje koje je naša tema, što vi mislite da je najveći problem u tome?

Melita Požgaj, tajnica Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo: “Baš ovaj način na koji ste vi to rekli. Znamo, znamo, znamo… Pa ako znamo, ajmo to promijeniti. Ajmo to neolako shvaćati. To nisu brojevi.”

Sudovi imaju rokove unutar kojih bi trebali rješavati i ovako osjetljive slučajeve, no često ih prekorače. To se, kažu, zove neažurnost. I nitko zato ne odgovara.

“Institucije ne razumiju da možda za njih godinu dana nije puno, ali godina dana za dijete je strašno puno.”

“Najveći problem kod nas su institucije. Znači, godinu i pet, šest mjeseci smo mi bili u Centru za socijalnu skrb na viđanju djeteta jedanput tjedno sat i pol vremena. Šest mjeseci je najveći rok, a ja sam prošla to kroz godinu i pol dana.”

“Najveći problem je što institucije zapravo vide o čemu se radi, i znaju o čemu se radi, ali šute i nagovaraju te na… pokrenite postupak rastave braka, pa pokrenite, pa napišite to pismeno, onda kad vi napišete pismeno, Centar za socijalnu skrb uvijek poštuje postupak. Njima nisu bini životi, njima su bitni postupci.”

Bi li mi trebali u ovoj zemlji, da se to još brže promijeni, mijenjati zakone ili samo mijenjati oni koji ih provode?

Melite Požgaj: “Sve, i to još jučer! Sve, i zakone i one koji ih provode. Vi kad čujete stručnjake, oni kažu “Zakon je dobar, ali se ne provodi.” Gledajte, pa mi u zakonu nemamo baš ravnopravno roditeljstvo, nemamo baš točno definirano kako bi se trebalo brinuti o djeci. Kaže se po defaultu, ako se roditelji dogovore, onda se o djeci ravnopravno skrbe. No, što kada se roditelji ne dogovore? Što onda?”

Onda nastaju posljedice za čitav život.

Mia Roje Đapić: “Mi kažemo roditeljima vrlo eksplicitno “To vam dovodi do takvih i takvih posljedica, velika je šansa da će dijete završiti u psihijatrijskoj bolnici, djeca s ovakvom problematikom se vrlo često samoozlijeđuju, budu suicidalna u budućnosti. Dakle, zamislite da vam netko to kaže za dijete, dakle većini roditelja je reakcija »Ajme meni, što mogu napraviti da se to ne dogodi?« Ali nekim roditeljima to uopće nije reakcija, oni vas ne čuju.«

Iako se otuđenje još uvijek ne smatra dijagnozom, smatra se emocionalnim zlostavljanjem i sve češći je razlog zašto roditelj koji otuđuje gubi skrbništvo.

Mia Roje Đapić: “A što bi bilo da se radi o seksualnom zlostavljanju? Bismo li onda rekli “ajmo dati roditelju vremena da se promijeni” ili da se dijete postepeno prilagodi na kontakte s ovim drugim roditeljem?”

A dijete je u ovoj priči najvažnije. Ne može prestati biti dio tebe, čak i kad nije tu.

Što bi roditelji, djed i baka iz ove emisije poručili svome djetetu?

“Volim ga više nego oči svoje.”

“Poručila bih mu da ga volim isto kao da sam ga ja rodila.”

“Što bih poručio svom djetetu? Da mi je sve na svijetu i da je volim i da želim da ima lijepo djetinjstvo i da ću se okrenuti naopačke da ga ima. Barem malo.”

“Da ju volim i da je čekam.”

“Da je volim najviše na svijetu i da želim da bude sretna.”

“Neka lijepo odrastu, neka budu zdravi i pametni.”

“Poručio bih joj da ju želim vidjeti, da ju želim čuti. Obećao sam joj 2014. da ju nikad neću ostaviti, i nikad ju neću ostaviti. Neću ju ostaviti nikada.”

 

IZVOR : Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba 

 

https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/rtl-jel-bi-vi-bili-sretni-da-vidate-svoje-dijete-svaki-drugi-vikend-i-jedan-dan-u-tjednu-da-odrasta-da-ne-znate-kako-odrasta/

Odgovori