Izvannastavne aktivnosti i ravnopravnost roditelja

Facebooktwitter

Jučer smo u emisiji “Hrvatska uživo” od voditeljice Radne skupine za izradu Obiteljskog zakona čuli i razumjeli više zanimljivih stvari:

1. da se odustalo od toga da medijacija bude pod ingerencijom centara za socijalnu skrb koji sudu daju prijedlog i mišljenje, što pozdravljamo;

2. da se odustalo od toga da centar za socijalnu skrb vrši ulogu posebnog zastupnika djeteta, što pozdravljamo;

3. da se ustraje na tome da će zajedničko skrbništvo moći imati samo roditelji koji se dogovore, a neće biti moguće ako su roditelji u visoko konfliktnom razvodu, što smatramo sasvim pogrešnim. Smatramo da bi zakon trebao propisati zajedničko skrbništvo već ako jedan roditelj želi zajedničko skrbništvo.

Na upit voditelja emisije znači li to da roditelji moraju komunicirati, doznali smo da moraju i da se moraju dogovarati, jer što bi se dogodilo da roditelji imaju zajedničko skrbništvo i ne izvještavaju se uzajamno npr. o lijekovima koje dijete treba uzimati ili izvanškolskim aktivnostima.

Logično i razumno – onda će samo jedan roditelj imati tzv. “samostalno skrbništvo” i imat će pravo donositi odluke o djetetu. Bit će upravo isto kako je sad. Roditelj s kojim dijete živi odlučuje o svemu, a izvanškolske aktivnosti djeteta organizira upravo u vrijeme kad dijete treba biti s roditeljem neskrbnikom. Ako pak dijete treba uzimati lijekove, onda tijekom toga vremena drugom roditelju treba zabraniti pristup, pa će se, kad se god želi spriječiti da dijete provodi vrijeme s drugim roditeljem, ono proglasiti bolesnim. Kao i sad, samo još gore, jer će takvo ponašanje po novom zakonu biti legalno.

Kako preko 90% mama dobija sudsku odluku da će dijete živjeti s njima, automatski će više mama dobijati odluku o samostalnom skrbništvu i djeca će još manje viđati svoje tate. Mame i poneki tate koji budu željeli drugog roditelja isključiti iz života djeteta do sad su to radili protuzakonito, a od sad će to raditi sukladno zakonu.

Nameće se i pitanje: koji će roditelj biti samostalni skrbnik? Onaj koji želi da dijete ide na nogomet, ili onaj koji želi da ono ide na košarku? Onoga drugoga roditelja dijete uopće ne bi smjelo nakon toga viđati ako ne promijeni svoje želje o djetetovoj izvanškolskoj aktivnosti, a na okruglom stolu u Ministarstvu socijalne politike i mladih, doznali smo da samostalno skrbništvo ne znači da roditelj bez skrbništva neće viđati dijete, čak moguće i tijekom opsežnog vremena (što god to službenicima Ministarstva socijalne politike i mladih značilo). Samo neće moći donositi odluke o djetetu.

To što je roditelj ne-skrbnik pa ne može donositi odluke o djetetu, ne može ga spriječiti da dijete u vrijeme koje je s njim upiše na košarku, ako je dijete s tim suglasno, osim ako zakon za to ne propiše stroge kazne ili zaštitara koji će paziti da se roditelj koji nije skrbnik ponaša tako da ni na koji način ne mijenja odluke samostalnog skrbnika te da nema nikakve autonomije dok je s djetetom.

Ako se ne propiše prisustvo zaštitara, moglo bi doći do kršenja prava samostalnog skrbnika. Evo kako: zamislimo npr. da je roditelj ne-skrbnik s djetetom na onih svojih par sati ili čak za vikend. I dijete npr. želi vikendom trenirati košarku. Onda slijedi telefonski razgovor:

– Halo, neskrbnik zove skrbnika, neskrbnik zove skrbnika.

– Da?

– Dijete želi igrati košarku, pa ako možeš donijeti odluku o tome…

– Skrbnik se očituje kako slijedi: ne može.

– Zašto, u čemu je stvar?

– Ja donosim odluke, ti nemaš skrbništvo, ja kažem ne može i to je to.

– Ali…

– Nema ali, to je tako po zakonu i svako tvoje dalje insistiranje može se shvatiti kao nasilje.

Nakon toga slijedi razgovor s djetetom:

– Mama kaže ‘ne može’.

– Ali, tata, moji prijatelji treniraju košarku… Molim te…

– Dobro, idemo na trening.

Tad nastupa zaštitar, kako bi roditelju ne-skrbniku, kad s djetetom krene prema košarkaškom klubu, odmah uvrnuo ruku i svladao ga, a po mogućnosti i priveo organima vlasti.

Moguće je i donijeti propis da treneri od roditelja koji dovode dijete traže sudsku odluku da bi provjerili je li taj roditelj skrbnik. Kao ono kad od mladih u prodavaonicama traže osobnu iskaznicu kad ovi kupuju alkohol.

Zbog ovakvog i drugih sličnih beznačajnih razloga država zakonom nastoji propisati, umjesto zajedničkog skrbništva kao obveznog, i obvezno samostalno skrbništvo ako se roditelji nisu dogovorili.

Mi pak smatramo da zajedničko skrbništvo mora biti obvezno u svim slučajevima kad jedan roditelj želi zajedničko skrbništvo, osim u slučajevima ako bi jedan od roditelja to zlorabio na štetu djeteta. Tako je to rješeno u par beznačajnih državica, poput npr. Švedske. Usput rečeno u toj je državici natalitet u porastu, a broj razvoda u padu, (što je neobično za visoko razvijene države), dok je u Hrvatskoj broj razvoda u porastu, a natalitet u padu po čemu je Hrvatska visoko razvijena država. Produktivnost i BDP u Švedskoj nekoliko puta su veći nego u nas, možda i zato što su u stanju razlučiti bitno od nebitnog, razumno od nerazumnog, razborito od nerazboritog i zato što država radi na dobrobit građana, a ne obrnuto. A u nas se ide na ruku državnim službenicima da im se rad (a još više nerad) olakša time što će jednom roditelju zakonski zabraniti ravnopravno sudjelovanju u djetetovu odgoju i odrastanju.

Ili možda kreatori zakona uopće nemaju pojma o zbilji djece i roditelja, i uopće nisu u stanju anticipirati kamo vodi krutost u stavu o zajedničkom skrbništvu. Ne promijene li to, bit će svakako odgovorni za povećano kršenje dječjih prava i produbljivanje sukoba među roditeljima, jer će se i onaj roditelj koji bi želio zajedničko skrbništvo, ako drugi to odbija, boriti da bude samostalni skrbnik – jednostavno, neće imati izbora bude li želio sudjelovati u životu svojeg djeteta. Zakon će ga na to prisiljavati.

Odgovori