Teze za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona

Facebooktwitter

Hodam jučer gradom i sretnem starog prijatelja iz školskih dana. Razvodi se već godinama. Čeka novi Obiteljski zakon od posljednjih parlamentarnih izbora. Kaže, Ministrica je još dok je još bila u oporbi pokazala razumijevanje i obećala pozitivno riješiti probleme razvedenih roditelja i djece, onih brižnih mama i tata gdje drugi roditelj manipulira i pritom ima podršku svih institucija sustava. Već je lud jer premalo viđa dijete. Djelatnici tih institucija kažu, kad je sukob među roditeljima, onda nema opsežnog vremena. Ne bi bio u sukobu kad bi pristao viđati dijete minimalno, ali on na to ne pristaje.

– Kako si – super, a ti, kako ide? – pitamo jedno drugo. Svratimo na kavu, mislim da se prisjetimo školskih dana. I onda on, onako kao grom iz vedra neba, pita:

– Održavaš li ti osobne odnose s djetetom?

– Kako to misliš, održavam roditeljski odnos, odnos roditelj – dijete. Naravno da je to šire gledano, osobni odnos, nije poslovni.

– A tvoj suprug, otac djeteta?

– Naravno i on održava roditeljski odnos.

– Osobni odnos! Oboje ga održavate zato što ste u braku. Održavaš li još s nekim osobne odnose?

– Svakako. S tobom naprimjer. I sa svojom užom i širom obitelji i prijateljima.

– Dakle održavaš puno osobnih odnosa s onima s kojima ne stanuješ, i s djetetom i suprugom s kojima stanuješ. Pitam se kako se ponekad ne zabuniš, ne pobrkaš te osobne odnose, pa na primjer dijete ne odvedeš na gemišt da se jedno drugome požalite na cijene, inflaciju, političku situaciju?

– Ma ti si poludio, s djetetom je odnos poseban, to je odnos roditelj dijete, roditeljski odnos, znaš i sam.

– Nije. To je osobni odnos. Ne možeš ga definirati kao roditeljski, to je preusko.

– Zašto?

– Zato što ti tako piše u Tezama za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, pogledaj si na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih. Prije su, ako bi se roditelji razveli, to bili ‘susreti i druženja’, a sad se, bar tako pišu, vraćaju na Zakon o braku i porodičnim odnosima iz 1978.

– Aha – kažem ja – jedan je lošizam zamijenjen drugim, starijim. To bi zapravo trebalo biti vrijeme djeteta sa svakim od roditelja, tj. roditeljsko vrijeme.

– I obilno se koristi jezik diskriminacije. Jedan je roditelj ‘s kojim dijete stanuje’, a drugi ‘s kojim održava osobne odnose’. Već i u samom zakonu se roditelje diskriminira temeljem statusa. Roditelj s kojim dijete ne stanuje naziva se ‘odvojeni roditelj’, a svrha bi države morala biti zaštita djetetova prava na ravnopravno sudjelovanje roditelja u njegovu odgoju i razvoju. Čim imaš dojam da slijedi nešto dobro, odmah te razuvjeri.

– Što ti je? Dijete ima pravo stanovati kod i s oboje roditelja.

– Točno. Upravo to djetetovo pravo treba štititi država i ne dopustiti da odbijanje jednoga od roditelja bude državi izlika za lišenje djeteta i drugoga roditelja prava roditeljske skrbi. Ne možeš roditelja lišiti, a da ne lišiš i dijete prava roditeljske skrbi. Izgleda da Teze nastoje na mala vrata provući prikriveno upravo takvo lišenje jednog roditelja i djeteta prava roditeljske skrbi, a sve bez propisanog sudskog postupka kojim bi se dokazalo da bi ne-lišenje roditeljskog prava bilo štetno za dijete, odnosno da bi lišenje bilo apsolutno potrebno. To je protivno Ustavu RH, čl. Čl. 35 koji kaže: “Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti”, te Čl. 63 koji navodi da su “roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece”. Ispada da ako jedan odbija dogovor prema kojem bi oboje imali to pravo, onda drugi roditelj to pravo gubi. To su opasni apsurdi i besmislice. To da ljudska prava i prava djeteta štite i konvencije koje smo prihvatili i potpisali, da i ne spominjem.

– Znači, ako se odlučim razvesti i hoću da moj suprug ne viđa dijete, samo odbijem dogovor i onda on ima ‘osobne odnose’, a ja s djetetom ‘stanujem’. Smijem li ja s djetetom iako s njim stanujem, osim sustanarskih, održavati i osobne odnose, ili to ne smijem, a ako ustrajem na mojem održavanju osobnih odnosa s djetetom, onda će ono stanovati s ocem? Ako to ne ide zajedno, ne znam što ide. Dosta mi je tih tvojih Teza.

– Čekaj malo. Na primjer na 1. stranici, pod I.1. ti piše da “važeći Obiteljski zakon ne ostavlja prostora za samostalno i izvansudsko uređenje obiteljskih odnosa s djecom nakon razvoda”, što nije istina jer postoji mirenje, a i mimo toga se roditelji mogu dogovarati nakon razvoda. To im nitko ne zabranjuje, dapače, to im je dužnost.

– Pa to znači da autori pišu neistine?

– Točno. I pišu da je “potrebno po uzoru na suvremene pravne sustave u Europi i svijetu uvesti nove mehanizme kojima se omogućuje individualni pristup svakoj obitelji…” Time nastoje na mala vrata provući nevoljnost i nesposobnost za izradu i primjenu standarda postupanja. Upravo zbog individualnog pristupa i složenosti problematike te osiguranja objektivnosti i nepristranosti, potrebni su standardi postupanja, a prava djeteta i ljudska prava su složeno pitanje i od primarne su važnosti.

– Ali ako im ni to nije primarno, trebaju poštovati međunarodne konvencije i neovisno potvrđena istraživanja, i to ne selektivno već sveobuhvatno i konačno biti razboriti. Je li to sve?

– Ne, piše da je hrvatski obiteljsko-pravni sustav potrebno ojačati s obaveznim savjetovanjem prije pokretanja postupka za razvod braka.

– Ja mislim da bi savjetovanje bilo obvezno prije sklapanja braka. Onda bi to imalo smisla.

– Ali je to prije razvoda i sad obvezno. Samo bi, kad ih centar za socijalnu skrb pozove, isti trebao i odraditi posao kako treba.

– Piše li koje će sankcije za njih biti ako posao odrade traljavo ili da će to netko drugi raditi?

– Ne piše. Ali piše da će se “tijekom 6 mjeseci onemogućiti razvod bračnim drugovima koji nisu postigli sporazum o pravnim posljedicama razvoda braka u odnosu na djecu”. To bi kao trebalo štititi interese djece.

– Na koji to način štiti interese djece?

– Ni na koji. To upravo ozakonjuje prostor za neometane 6-mjesečne manipulacije, nakon čega sud još teže može donijeti odluku koja je u interesu djeteta i roditelja.

– U tim tvojim Tezama, znači, kad jedan roditelj želi otezati, onda će država to podržati. Pa zar je problem donijeti rješenje o maksimalnom opsegu vremena djeteta sa svakim od roditelja bez obzira želi li jedan od njih to vrijeme ograničiti? Naravno, osim ako bi se na sudu nedvojbeno dokazalo da je to štetno za dijete.

– Da, a osim toga, ne znam za razvod koji je završen unutar 6 mjeseci ako se roditelji nisu sporazumjeli. To će biti specijalni zakon koji će zabranjivati nešto što se nikad ne događa.

– Hoće li ukidanje prava razvoda tj. kršenje ljudskih prava pridonijeti ubrzanju sudskih postupaka, mislim hoće li onda sudovi uspjeti razvesti brak roditelja koji su u sukobu odmah nakon što tih šest mjeseci prođe?

– Ja mislim da bi nešto drugo bilo puno bolje. Zabraniti sklapanje brakova na godinu dana nakon datuma kad se odluče oženiti. Da im se da vremena da se predomisle. Sve uz obveznu uporabu kontracepcije koju će država izravno kontrolirati. Zar nije bolje spriječiti nego liječiti?

– Daj, pretjeruješ.

– Navode se neka komparativna iskustva, ali se ne zna čija, a izvori iz literature se navode selektivno i ne navode se ograničenja ni jednog izraženog stava ni mišljenja, bez obzira od kud je uzet.

– Kako se ne zna čija se komparativna iskustva navode?

– Spominju se zakonodavstava Njemačke, Britanije i Italije. Tri potpuno različita zakonodavstva.

– Zašto baš njihova? Zašto ne Francuska, Švedska, Nizozemska?

– Ne znam. A ono pak što se konkretno navodi to je Porodični zakon SFRJ iz 1978.

– Kako su krenuli možda još završe s primjerima iz zakona Kraljevine SHS.

– Spominje se i ‘plan o roditeljskoj skrbi’ za koji će roditelji dobiti stručnu pomoć države. Ali struka nije i neće u skorom roku za to biti spremna, što se vidi iz postupanja stručnih djelatnika centara za socijalnu skrb.

– Ministrica tvrdi da će sve biti spremno 1. siječnja 2014.

– To je malo vjerojatno, s obzirom na to da je Obiteljski zakon bio najavljen za ljeto, pa za rujan, pa za listopad, pa za prosinac 2012., pa za prvi kvartal 2013., pa za lipanj 2013. i na kraju ništa od Zakona, već Teze.

– Ideja o ‘planu o roditeljskoj skrbi’ je dobra. Jedino mi nije jasno zašto se ne zove ‘plan roditeljstva’? Imaju li te tvoje Teze strah prema riječi ‘roditeljstvo’.

– Izgleda. Ali, Teze nisu moje, već ih je napisala radna skupina sastavljena od sve samih visokih stručnjaka, profesora sveučilišta, sudaca i inih.

– Tko su ti članovi radne skupine, konkretno?

– Samo se nagađa. To ti je sve u tajnosti.

– Znaš što, vrti mi se u glavi od tih tvojih Teza.

– Da, to ti je nakupina nabacanih neprovjerenih, neistinitih i štetnih tvrdnji, da se čovjeku zavrti u glavi. Par dobrih ideja guši se u kritiziranju postojećeg Obiteljskog zakona, pozivanju na selektivno odabrane izvore i štetnim pretpostavkama. Sve je skupa postavljeno na način da djelatnicima institucija još više omogući postupanje koje će biti još više samovoljno, proizvoljno i temeljeno na samovlasti. Otvara im još šire područje diskrecijskih prava i paušalnih procjena što utire još širi put za moralnu i materijalnu korupciju. Navodno se odgovornost za djecu s države prebacuje na roditelje, pa se spominju sankcije za neodgovorne roditelje, ali se odgovornost države da štiti prava djeteta i ljudska prava roditelja ne spominje, a pogotovo se ne spominju sankcije u slučaju neodgovornog rada djelatnika sustava. Ode k vragu moja nada o opsežnijem vremenu. Mislio sam da će se krenuti od pretpostavke da dijete treba sa svakim od roditelja biti u maksimalnom opsegu, a kako sad stvari stoje, još će me lišiti prava skrbništva, jer piše da, kad se roditelji ne mogu dogovoriti, onda sud može skrbništvo povjeriti samo jednom roditelju.

– Zašto ste u sukobu, zašto se ne dogovorite?

– Jer ne pristajem na svaki drugi vikend, smatram da je to premalo. Zajedničko se skrbništvo predviđa samo ako se tako dogovorimo, a ne kao početna pozicija, što bi trebalo biti garantirano, osim ako se dokaže da bi bilo štetno za dijete. Da smo se oko toga mogli dogovoriti, ne bi mi trebao novi zakon. To je moglo i prema starom. Državni zavod za statistiku navodi podatak da je 2011. sud u oko 3% slučajeva donio odluku o zajedničkom fizičkom skrbništvu. U svim je ostalim slučajevima to bilo zajedničko pravno skrbništvo, znaš, ono na papiru, a u zbilji roditelj s kojim dijete živi ima sva prava, a onaj drugi nikakva. Sad će novi zakon tu zbilju ozakoniti.
Nakon javne rasprave.

– Super da ima javna rasprava. Ljudi će se javiti, sudjelovati, to će se ispraviti.

– Teško. Osjećaju se beznadno i prestrašeno. Veliki dio toga je napisan tako da to običan obrazovan čovjek ne može razumjeti.

– Koliko toga ima? Tih Teza?

– Dvadeset-osam stranica. Nije šala, radili su ih dulje od 15 mjeseci, čak do dvije na mjesec. Ovo o čemu smo razgovarali samo su prve dvije. Možeš Teze pročitati na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih.

– Nemoj se ljutiti. Žurim. Zapravo idem na put. Izvan Zagreba. Možda i izvan države. Ne znam kad ću se vratiti.

Share

Odgovori